Seljačka buna

Vrsta djela: povijesni roman

Vrijeme radnje: druga polovica 16. stoljeća

Mjesto radnje: okolica Zagreba – Stubica i Susedgrad

Likovi: Matija Gubec, Uršula Hening, Franjo Tahi, Jana, Đuro Mogaić, Sofija Hening, Tomo Milić, seljaci…

Kratak sadržaj

Seljačka buna je povijesni roman u kojem se autor koristio istinitim likovima. Prvi put je objavljen uVijencu 1877. godine. Djelo je puno povijesnih činjenica, ali se detaljno opisuju i socijalne razlike, pogotovo one između kmetova, feudalaca, niskog plemstva i vladara. Šenoa u romanu iznosi svoje stavove i kritiku tadašnjeg društva. Smatra kako bi svi trebali biti jednaki i živjeti složno.

Izražene su masovne scene borbi, no lik koji je najviše istaknut je Matija Gubec, vođa pobunjenih seljaka koji je u izravnom sukobu sa Franjom Tahijem. Njega kasnije seljaci izaberu kao svoga vođu. Gubec je lik preko kojeg čitatelji moku saznati Šenoine stavove prema cijelom događaju, on je morala, pravedan, hrabar i pametan. Protivi se nasilju, a na kraju djela daje život kako bi spasio nekolicinu svojih ljudi. Autor često u djelu patnje hrvatskog naroda uspoređuje sa biblijskim motivima.

Radnja romana je rascjepkana u nekoliko paralelnih radnji. Prva je ona koja opisuje sukob između Uršule Heningove, vlasnice pola imanja Stubice i Susedgrada i Franje Tahija kojemu je namjera Uršulu protjerati sa imanja. Zbog ovog sukoba i dolazi do seljačke bune. Franjo Tahi je opisan kao vlastelin koji iskorištava svoje seljake i sve im uzima, dok je na početku romana Uršula ta koja je na strani seljaka.

Kasnije se saznaje kako ona želi oženiti svoju kćer za Tahijeva sina, stoga se seljaci okreću i protiv nje, točnije protiv cijelog plemstva. Ona je prikazana kao jaka i hrabra žena koja stjecajem okolnosti postaje nasilna i gruba. Najbitnija je samoj sebi i gleda sve kako bi najbolje prošla. S druge strane Tahi je suprotnost, on je pohlepan i okrutan, nikad mu nije dosta, u ljudima izaziva strahopoštovanje. Autor ga je opisao kao malenog i ružnog, čime je još više istaknuo njegove karakteristike.

Roman obrađuje još nekoliko radnji, na primjer nesretnu ljubav između Đure Mogajića i Jane, odnos jane i Tahija. Ona je bila ta zbog koje je Tahi na kraju i kažnjen, s obzirom da ju je silovao, ona mu se osvetila.
Djelo završava univerzalnom porukom kojom Šenoa želi istaknuti kako pravda mora postojati i kako bi svi trebali učiti na pogreškama koje su se odvile u prošlosti.

Bilješka o piscu

August Šenoa rođen je 14. studenoga 1838. godine u Zagrebu. U roditeljskom domu stekao je ljubav prema umjetnosti. Poslje smrti majke 1848. god., završivši u Zagrebu osmi razred, odlazi u Pečuh k rođacima, gdje završava prvi razred gimnazije 1850. god. Vraća se u Zagreb gdje maturira 1857. god. u gornjogradskoj gimnaziji, i upisuje se na Pravoslovnu akademiju. Od početka listopada 1859. god. nastavlja pravni studij u Pragu. Tu ostaje do 1865. godine.

Ne položivš na vrijeme odrđene spite bio je prisiljen baviti se žurnalistikom, te se vraća u Zagreb i radi u redakciji Pozor. 1868. godine postaje gradski bilježnik. Iste godine vjenča se sa Slavom pl. Ištvanić. Postaje ravnatelj hrvatskoga zemaljskog kazališta 1870. god. Postaje i dramaturg. Njegov prvi roman Zlatarevo zlato izlazi 1871. god.

Dvije godine kasnije, 1873. godine, postao je gradski senator i napušta kazalište. Od 1874. godine do smrti uređuje hrvatski književni časopis Vijenac. Umro je 13. prosinca 1881. godine. Ležeći bolestan diktirao je Kletvu i rekao je “Nedajte mi umrjeti, imam još toliko toga za napisati”. Najpoznatija djela su mu: Seljačka buna, Zlatarevo zlato, Prosjak Luka, Mladi gospodin, Prijan Lovro, Diogeneš, Kanarinčeva ljubovca, Vječni Žid i Zagrebulje.